Smrt je gorka čaša

U meni krv ključa, brzo koračam… Otvaram vrata spavaće sobe, a otud me zapahnu miris, koji još dosad nikad nisam osjetila, miris kakav se rijetko osjeća, miris koji ledi krv u venama, miris bola, straha, jada, tegobe. Miris SMRTI!

Srce mi se popelo u grlo, lupalo je tako jako da sam na trenutak pomislila da će iskočiti van. Kao da se i ono samo od sebe uplašilo. Pogled mi nije skretao sa bijelih kefina koji su zračili čistoćom, a krili jednu grešnu dušu, jednu grešnu dunjalučku dušu..

Prišla sam, iako su noge drhtale od nekog nedefinisanog straha, u tom trenutku nisam mislila ni na umrlog, ni na sav metež koji se dešavao u ostalom dijelu kuće, odmah pomislih na sebe. Vrata sam ostavila otvorena, zaista ne znam zašto, vjerovatno me strah do te mjere savladao, da sam se bojala zatvoriti se u sobi sa tjeskobom koja se zove: Smrt!

Sjela sam pored mejta, sa žarkom željom da vidim neki zanimljiv prizor, ali…Podigla sam kefin sa lica, i šta vidim?? Šta vidim?? Ja uopće ne vidim ništa, osim sebe sa svojim djelima. Sebe, onako blijedo-žutu, praznu olupinu čija duša je već odavno odnešena…Vidim sebe, naboranu, hladnu poput leda, osijedjelu..Mrtvu!

Brzo vratih kefin, pokrih mejta, pa opet otkrih…Željela sam sama sebe da uplašim, sama sebe da upozorim da ću jednog dana ja tu da ležim. Sama, bez oca, majke, sestre, brata, samo ja i moja djela. Samo ja i moja naizgled bezvrijedna djela. SubhanaAllah! Rekoh sebi: “Slabiću, nemoćna si, onoliko koliko je nemoćna srna pored velikog i gladnog tigra…Nemoćna si, toliko da se bojiš jedne malene riječi-SMRT, slabiću, kukavice…”

I nastavih sama, sebe da kudim i grdim. Potom govorim tiho da me nitko ne čuje…O mejtu, da li znaš da kraj tebe sjedi živa duša, koja se boji onoga što i nju sljeduje? O mejtu, da li znaš da se ova duša pored tebe boji? Ne, ti ne znaš. Ali, Allah zna. Zna moj Gospodar koji će jednog dana poslati istog meleka da i moju dušu odvoji od tijela. Ja Rabb, olakšaj moj rastanak sa ovim svijetom, doista je ovaj svijet samo varljivo naslađivanje.

Pokrila sam mejta, ustala, i izašla iz sobe…Bože, pa on je sada tamo potpuno sam. -pomislih. U dnevnoj sobi čujem samo poneki jecaj, i tamo prevladava gospodin Tišina. Pogledah u vrata te sobe, otvorena napola. I prisjećam se riječi Hasana el-Basrija koji kaže :”Kada osoba umre a njeni se ukućani okupe i počnu stenjati i plakati, Melek smrti stane na vrata i kaže im: ‘Nisam ga otkinuo od njegovih najdražih (već je pojeo sve svoje porcije na Ovome svijetu), niti sam mu skratio život. Naređeno mi je da u ovu kuću dolazim i uzimam ukućanima duše jednu po jednu sve dok niko živ ne ostane.'”

Ja Rabbi, pomozi mi u smrtim mukama, pomozi mi u smrtnim mukama. Brate moj, zapitaš li se da li je ovo tvoj posljednji ajet, koji si pročitao? Sestro moja, jesi li ikad pomislila da je ovo tvoj posljednje pripremljen ručak? Zapitaš li se? Da li si ikad, zamislio/la sebe u bijelim haljinama? Da li si ikad zamislio/la sebe, praznu/og-bez duše, kako neko sjedi pored tebe, i zamišlja sebe na tvom mjestu? Da li si učinio/la dovoljno dobrih dijela? Znaš li? Ne, we Allahi ne znaš. Zato požuri, dok još nije kasno, klanjaj dok ti nije klanjano (dženaza). Uči, u ime Gospodara svoga, koji te stvorio i mene. Ne dopusti brate moj, i sestro da ti prođe jedan dan a da ne učiniš nešto od khajra. Ne dopusti da šejtan noću spokojno sjedi u kutu sobe smiješeći se tvojoj nemarnosti, radujući se tome jer si zaspao, baveći se onim što ti je on naređivao. Ne dozvoli mu tu čast. Nego Kur'anom ga odbij od sebe, zikrom mu smuči dan, ibadetom mu zabij nož u leđa. Tako ćeš noću lijegat miran, dok će Iblis Allah ga prokleo, stajat daleko od tvoje kuće, nesrećan jer nije uspio da te odvoji od tvoga Gospodara Milostivog i Samilosnog. Meleki će te obasuti milošću koju ti On Uzvišeni šalje. Ustajat ćeš raspoložen i veseo. Sjeti se brate i sestro moja, da su džennetske kapije otvorene samo za iskrene vjernike/ce. Bori se da i ti možeš proći kroz tu kapiju, pored Ridwana, koji je čuva.Teško je i zamisliti…SubhanaAllah, toliko malo znamo, a smrt je tako blizu.

Evo, upravo je otkucala još jedna sekunda tvog života, upravo si za sekundu bliži smrti. Za sekundu si bliži bijelim odorama, crnoj zemlji…Rupi, u koju će te spustiti, zemlja će ti biti postelja, zemlja će ti biti pokrivač. Zemlja je tvoje stanište. Jesi li dovoljno spreman/na da odgovoriš na pitanja meleka? Jesi li? Da li si spreman/a da ideš na Ahiret? Ili kad bi melek smrti došao, volio/ljela da mu kažeš: “Samo još malo, da uradim još samo jedno dobro djelo?” Volio/ljela bi, zar ne? Ali nema više, to je kraj. To će biti kraj tvoje karijere na ovome bijednom svijetu. Da li još uvijek želiš, vilu? Dobar auto? Dobro plaćen posao? Ili bi samo želio da još jednom možeš da udahneš zraka?

Vjerovatno bih i ja isto to željela.Vjerovatno ću i ja isto to željet…Jer čeka i mene ono što je zadesilo, sve one prije mene i što će zadesiti sve one koji će doći poslije mene. Jer smrt je gorka čaša, koja nasuta stoji i iz koje ćemo se kad dođe vrijeme svi napiti. A kada te pokriju zemljom, okrenu se i odu kućama, ti ostaješ sam. Da, pričat će o tebi, jedan dan…Dva dana…Tri dana, sedmicu, i polako će ta priča da utihne, polako će da te spominju samo tvoji bliži, zatim najbliži, a potom će i oni da te zaborave. Svi će da te zaborave, osim tvoj Gospodar koji zna da si tu pod zemljom, i da čekaš Dan sudnji. Dan kada će Isa, alejhi sellam, reći: “Majko, ja se tebe odričem!” Dan, kada ćeš ti brate moj i sestro, stati pred svoga Gospodara sa svojim sićušnim dijelima. I brinuti se samo za sebe, tad ćeš reći :”Eh, da sam barem ja…”Ali tada će biti kasno..Zato ne dozvoli, da bude kasno. Ne dozvoli da se kaješ za izgubljeno vrijeme. Ovog momenta ustani, i posveti se nekom ibadetu. Nikad ne zaboravi svoga Gospodara. Koji je Milostiv i Koji prašta. I Njega Uzvišenog molim, da nam oprosti naše grijehe i sramote pokrije. Amin. Molim Ga Milostivog Samilosnog, da nam olakša smrtne muke i u Džennet nas uvede. Amin.

(preuzeto sa isl.portala)